Intervju: KAROLINA ILIĆ – Baranka koja je osvojila Alpe

Sa velikim zadovoljstvom vam predstavljamo Baranku Karolinu Ilić, koja je u ovoj godini, u svega nekoliko mjeseci razmaka, osvojila dva najviša evropska vrha Elbrus i Mon Blan.

MCG: I kakav je osjećaj popeti se na najviši vrh Alpa i 4810mnv?

KAROLINA ILIĆ: Kada se dođe na sami vrh zaboravi se težina uspona, jak vjetar, koji je duvao 40km/h, niska temperatura i umor. Veličanstven je osjećaj posmatrati, kao što ih jedna meni draga prijateljica naziva, Alpske divove, ali ovaj put ne na slici, nego uživo svojim očima. To je pogled koji oduzima dah, jer su ispred sve vrh do vrha i svi oštriji jedni od drugih. Moja želja je da se vratim sljedeće godine ponovo na Mont Blanc, ako budem imala prilike.

 

MCG: Koliko je trajao uspon? I da li možeš detaljnije da nam opišeš, kako je izgledao proces uspona na Mon Blan?

KAROLINA ILIĆ: Sam uspon na vrh Mont Blanc je trajao oko 7 sati, jer smo bili heterogena grupa, ali i zbog vremenskih prilika, prije svega posebno jakog vjetra, koji kao da nas je tukao i baš nas umorao.

Osim toga, bilo je i nekoliko zahtjevnih prolaza i noževa, djelova, gdje je bilo usko, a staza zaleđena, jer smo prvi tog jutra krenuli na uspon, a to je značilo da smo mi bili ti koji prte put.

Da bi objasnila proces penjanja i uspon, ne mogu da ga odvojim od proces aklimatizacije, koji povećava proces uspješnosti i jedan je od mnogih uslova da se dođe do željenog cilja.

Aklimatizacija je ustvari biološki proces (a neki kažu i psiho-sociološki) prilagođavanja čovjeka boravku na visini. Postepeni fiziološki odgovor organizma na promjenu pritiska vazduha i nedovoljnu količinu kiseonika u udahnutom vazduhu.

Počeli smo proces tako sto smo stigli u Italiju, prepakovali rance i penjali iz sela Blanchard na 1.724mnv, u kasne popodnevne sate do Doma Mezzalama na 3.036mnv, gdje smo stigli početkom večeri, potpuno mokri, jer nas su nas uz put pratili kiša i vjetar, uz sijevanje i maglu.

Piti konstantno puno vode, dobro večerati i odmoriti su bili prioriteti. Rano ujutro smo zatim krenuli prema vrhu Poluks na 4.091mnv, a da bismo stigli do njega, bili smo u navezama, naravno po snijegu i ledu sa derezama. U okolini su bile velike pukotine i imali sni do završnog dijela partiju, gdje su bili lanci, kojima smo se penjali popeli na snijezni vrh Poluks na 4.091 mnv…

Mnogo mi se dopao pogled, jer sam mogla da vidim veličanstveni Matterhorn u daljini, koji je prelijep, a do tada sam ga samo gledala na slikama. Od alpskih vrhova taj je meni najdraži, najveličanstveniji. Pogled je bio nezaboravan. Slikali smo se, ja naravno sa Crnogorskom zastavom i čestitali jedni drugima.

Zatim smo se spustili do Doma Guide Della Val D’Ayas na 3.420mnv, gdje smo i prespavali. Sjutra ujutro spustili smo se do sela Blanchard u Italiji i krenuli za Francusku, za Chamonix, gdje smo odmarali dva dana i pripremali se za konačni uspon na Mont Blanc…

Kako je i planirano, 18. avgusta ujutro, krenuli smo prema gradiću St Gervais, nedaleko od Chamonix, gdje su nas sasvim slučajno dvije francuske televizije intervjuisale i onda smo pošli vozom do Doma Nid D’Aigle na 2.380 mnv.

Odatle je preko kamenih staza, počeo prvi dio uspona. Svuda oko nas divokoze, koje su na slobodi i ne plaše se čovjeka, već čak i poziraju da ih slikate. Onda sve tako do Doma Tete Rousse na 3.167 mnv, gdje smo odmorili, odahnuli.

Zatim smo nastavili prema poznatoj mori planinara Couloir de la mort (Kuloara Smrti), koji je opasan zbog čestih odrona kamenja sa vrha i koji sa ubrzavanjem mogu biti fatalni ako vas dotaknu ili padnu na vas. Ponekad krene prava rijeka kamena, zato je potrebna opreznost, koncentracija, tišina da bi se oslušnula situacija i onda moglo proći. Na žalost, svake godine bude na ovom mjestu bude ranjenih, a i ponekad ishod bude i fatalan.

Stigosmo mi do Doma Du Gouter na 3.835 mnv oko podne i konačno dobili vrijeme za odmor. Kada smo došli, bila sam zapanjena domom, jer je zaista futuristički urađen i imate osjećaj kao da ste stigli na Mars, a ne među Alpima.

Uslijedilo je brzo raspitivanje o vremenskoj prognozi i tad smo saznali da se sprema veliko nevrijeme i da zbog oluje ne bi trebali ići na uspon, a plan je bio da idemo u toku noći.

Pred očima , kao na filmu, vidjela sam kroz prozor kako se vrijeme mijenja nevjerovatnom brzinom i od sunčanog dana samo ostade magla, ledena kiša, vjetar i sijevanje munja. Te noći je bila napolju velika oluja, a naš vodič je dežurao i pratio situaciju, kada možemo nastaviti sa usponom.

 

Kako je i najavljeno, oko 5 sati izjutra je počelo da se smiruje i krenuli smo umjesto oko 2h kao predvidjeno, oko 6h prije svitanja.

Došao je glavni dan, dan uspona.

Divna scena. Izlazak Sunca na Alpima. Lijepe boje i u daljini vrhovi, posebno Aiguille du Midi. Da poželite samo da sjednete i posmatrate, ali za to nije bilo vremena.

Velika hladnoća, temperatura oko -10, a najteže od svega vjetar preko 40 km/h, a trebalo je napredovati. Sve je bilo u redu do Doma Vallot na 4.362 mnv, gdje smo stali da odmorimo. Unutra nema ničega, sem mogućnosti da se čovjek zaštiti u zatvorenom prostoru, ali i to puno znači kad je život u opasnosti. Ovo kažem, jer su unutra već bili jedan stranac, koji je drhatao i ušao u blagu hipotermiju i nekoliko Francuza, koji su mu pružali pomoć. Ubrzo je došao i helikopter po njega…

Mi smo zatim nastavili uspon prema vrhu i prtili put kroz snijeg.  Staze su većinom bile zaleđene, što je otežavalo sve i umaralo dodatno uz jak vjetar, koji je non-stop duvao.

Nedaleko od vrha sam baš bila umorna, jer sam na Alpe stigla jako iscrpljena od posla i nedovoljno pripremljena, a i mjesec i po prije sam bila na Elbrus, tako da sam odlučila u jednom momentu da stanem malo, da odmorim i izašla sam iz naveze da ne usporavam druge.

I onda se pojavio vodič, koji je došao do mene i ispratio me do samog vrha.

U planini se otkriva pravo lice ljudi. Pokazuju se loše i dobre strane, posebno na većim visinama kad stigne umor, krenu emocije, dođe do nervoze i dr. Naš vodič je izuzetan čovjek i mnogo iskusan planinar, sigurno jedan od najboljih u Srbiji, što se potvrdilo i tada.

Uz njegovu pomoć stigli smo do vrha, gdje su ostali već slavili i fotografisali se.

To je bio 19. avgust 2017. oko 13h.

Uslijedilo je fotografisanje sa crnogorskom zastavom i sa drugarima sa ove međunarodne avanture. Nakon toga, polako smo krenuli da silazimo prema domu, gdje smo uspjeh proslavili uz francusko pivo i ujutro krenuli niže prema Chamonix.

MCG: U ovoj godine si uspjela da osvojiš i najviši evropski vrh Elbrus (5.642 mnv). Reci nam nešto i o tom poduhvatu?

KAROLINA ILIĆ: Ove godine  24. juna 2017. sam osvojila vrh Elbrus u Rusiji, koji je na visini od 5.642 mnv. Elbrus je priča za sebe, možda tehnički manje zahtevniji, nego neki drugi vrh, ali trebalo je puno više kondicije i izdržljivosti, jer je tamo staza u nedogled. Izuzetno niske temperature do -25 stepeni i jak vjetar pratili su nas tokom cijelog uspona. Divljina i hladnoća Rusije se dala osjetiti.

Pogled sa krova Evrope je isto posebno upečatljiv. Nikada neću zaboraviti tih par minuta na vrhu kada zastanem i gledam okolo sebe, u nedogled planine… i pomislim, uspjela sam, uspjela! Ali nikad previše mjesta radovanja na vrhu, jer čeka silaženje, gdje vam ponovo treba opreznost i koncentracija…

Mnogo sam ponosna što sam se popela na vrh Elbrus, jer sam prva osoba u Baru koja je to uspjela i jedna od svega nekoliko žena u istoriji Crne Gore.

MCG: Kako se organizuju ovakvi poduhvati i šta čovjek nauči iz njih?

KAROLINA ILIĆ: Za ovakve poduhvate je najvaznija odluka, spremnost 
psihofizička, jaka volja i dobra ekipa, efikasan plan i dobro odrađena aklimatizacija.

Htjela bih još dodati da se planine ne osvajaju, nego nas one prihvate. Treba biti zahvalan, kada vam planina dozvoli da je posjetite i dođete u njen zagljaj i kad se sve odigra kako treba.

Treba sanjati i to treba sanjati veliko, snovima nema granica, sve je dozvoljeno. Snovi guraju da se i ono ostvarivo, i neostvarivo ostvari ako imate veliku želju i volju. Kao sto bi rekli neki poznati planinari ‘planine imaju sve odgovore’.

Ja sam odlazeci u planinu shvatila neke životne lekcije, tj da je sve moguće, i da kad i nemate više snage, onda možete ići preko tih svojih granica, koje su u glavi. Skoro sve može da se prevaziđe i ipak na kraju stignete dokle ste mislili da ne možete.

Planina mi je pomogla da se sa nekim svojim  strahovima suočim i da ih prevaziđem ih.

Planinu volim i zaljubljena sam u nju.

MCG: Kakvi su dalji planovi? Da li su u planu neki novi vrhovi?

KAROLINA ILIĆ: Poslje dva najviša evropska vrha, sada već razmišljam za 2018. godinu o dva ili tri vrha preko 6.000 mnv, na drugim kontinentima, ako uspijem da se organizujem.

To su ekspedicije koje traže veća sredstva, i razmišljam o načinu kako da dođem do ostvarenja svojih snova i kao Crnogorka reprezentujem našu lijepu Crnu Goru. Da se zavijori crnogorska zastava, još visočije iznad oblaka, bliže Bogu kao što mi kaže otac Obren iz Manastira Morača.

I zatim da se vratim u Crnu Goru i prenesem svima koje zanima moje iskustvo i beskrajnu ljubav prema planini.

I naravno, jednog dana se nadam veličanstvenim i  jedinstvenim Himalajima.

0